Deca od nas nauče da lažu



by Dragan Đurđrvić

„Dete ne zna da laže.“ Dok ga ne naučimo.


Kako mala deca uče? Mi insistiramo da progovore do godinu dana, da prohodaju pre prvog rođendana, da se odviknu od cucle, da uzmu kašiku u svoje ruke i pričamo im o tome. Pričamo. U tom uzrastu deca uglavnom usvajaju nesvesno. Paraleno uče više jezika iz svog okruženja i govore ih podjednako dobro ukoliko su jednako zastupljeni. Kako jezik, tako uče i sve druge za njih nove veštine i  upoznaju svet.
Umesto da se oduševimo činjenicom da dete ne zna da laže, mi manipulišemo njome jer je dobro kad dečija iskrenost raskrinka i obruka neke druge ljude, s druge strane, ne želimo da dete svojom iskrenošću i nas satera u ćorsokak, pa učini da pocrvenimo i osećamo se neprijatno.
Kad dete govori istinu, treba ga pohvaliti i podstaći u tome.

by Dragan Đurđević

 Nećemo jer nam savest nije čista. Nismo sigurni niti svesni šta smo sve o drugima rekli pred svojim detetom. Ako jesmo, objasnićemo da o tome ne govori pred ljudima koji su predmet ogovaranja. Pre nego što nas svojom iskrenošću dovede u neprijatnu situaciju naučićemo ga:
„Nemoj da pričaš o ovome što si čuo. To radimo samo u našoj kući mi odrasli. O tome ni reči. Jasno?“
Dete se upoznaje sa tajnama. Sa konspiracijom. Verno vam je. Voli vas. Kad predmet ogovaranja ode iz naše kuće, dete vas podrži:
„Mama nisam rekao baki ono što ste pričali da ne zna da kuva. Da uvek presoli jelo a mi se pravimo da je bilo dobro a u stvari smo ga bacili pa smo ispržili kajganu.“- progovara  naš mali anđeo.
Bravo dušo. Ma baka je nekad kuvala dobro ali je sada zaboravna i stara pa joj se desi da posoli dva puta ili zaboravi da posoli.“
„ A zašto ne kuvaš ti mama ili tata? Vi niste stari i zaboravni.Meni baka baš pravi najbolje palačinke i prženice na svetu.“
„Tata i mama rade. Nemamo vremena zlato. A od te pržene hrane umiriše mi se kosa. Ne mogu bez frizure sa zaprškama u kosi da idem na posao.“
„Baka uključi aspirator, otvori prozor i veže maramu.“- pomaže dete.
„Lako je baki. U penziji je pa može da radi šta poželi.“


by Dragan Đurđević

Da li  bake i deke zaista žele da čuvaju našu decu i kuvaju za nas, ili  manipulišemo njima prinuđujući ih da nam služe. Onda ih optužujemo da to ne rade onako kako bismo to mi uradile, samo kad bismo imale vremena  Posao, nega i rad na sebi oduzimaju  nam toliko vremena da je nemoguće razapeti se na sve strane.

Ako razgovor nije za dečije uši, zašto uporno ogovaramo i pričamo loše o problemima i drugima pred svojom decom?

by Dragan Đurđrvić

„Hej zdravo. Šta se dešava? Sama sam pa na miru mogu da pričam. U stvari nisam baš sama. Dete je u svojoj sobi na kompu ali je u svojoj dimenziji pa ne sluša šta pričam. Znaš šta mi je danas uradila majka...?

Ako smo mi odrasli pobegli od sebe, otupeli i nismo u stanju da paralelno pratimo različite zvuke i informacije, nemamo moć rasute pažnje, dečiji novi, čisti receptori nesvesno primaju sve signale i narezuju compact disk u svojoj glavici, a prikupljene informacije skladište u  odgovarajuće fajlove. Oni čuju i našu neprijatnu supružničku tišinu i nemo pate.
Nekada iz čista mira a katkad vezano za temu koja se razmatra u porodici,dete izjavi nešto što niste očekivali.
„Otkud ti to znaš? Ko ti je rekao? Ma gde si to čuo?
Ako nam se ne dopadne šta su rekli, krivimo  baku, deku, internet ili nesrećni tv program.
Ako je dete zborilo mudro, onda su to sigurno naše reči. Kako je ovako malo a puno pameti, pitamo se  ponosno.

by Dragan Đurđević

Slušam ljude kako neprestano ponavlju iste reči, rečenice, teme.
Skoro svima sam našla manu  pa sam počela pažljivo osluškivati sebe.
Nemoguće da samo ja to ne radim. Da ne koristim floskule, nesuvisle uzrečice i ne psujem.
 Zgranula sam se kad sam se počela pažljivo osluškivati. Posebno kad razgovaram telefonom.
Tada obično obavljam još neki posao, jer ne želim da „gubim“ vreme razgovarajući samo.
 Toliko puta ponovim:
„ Da, da, da, jeste, jeste, stvarno, ma naravno, strašno, strašno, šta reči, dobro, dobro, dobro, aha, e da, pa jeste, ma nije....“
Kako moj sagovornik ne poludi i otkači me izgovarajući se drugom vezom, umesto što razgovara sa mnom.
Sagovorniku treba slušalac. On ne registruje moje upadice odnosno, on mene ni ne sluša.
Vrlo često ni ja ne slušam pažljivo sagovornika jer odvajam belo od šarenog rublja dok uključujem veš mašinu, a on to ne zna jer ja ga motivišem svojim, da, da, jeste, pravo kažeš...
Dok  sagovornik i ja sporadično razmenjujemo priče i iskustva, ne slušajući se
punom pažnjom,  jer svako od nas više voli da priča o sebi  nego da sluša o drugima,
ima neko ko sve čuje a čini se da nije u kući.

 Nisu duhovi. To su naša deca. Provereno. Sve registruju i pamte dok gledaju svoja posla i igraju igrice na kompu u svojoj sobi.
Poželim decu iznenaditi novostima i odmah dobijem žuti karton.
„Znamo to već, ponavljaš se.“- odgovaraju sa dosadom.
„Ko vam je rekao. Otac!?“- razočarano posumnjam.
„Pa ti si. Pričala si telefonom.“
„Prisluškuješ šta ja pričam sa odraslima!“
„Ne, prosto smo čuli. Nisi šaputala.“- zakucavaju deca trojku i vode na domaćem terenu.

by Dragan Đurđević

Moraću da povedem računa kad razgovaram sa odraslima u prisustvu dece.
Već neko vreme, lečim se od upadanja ljudima u reč. Parlamentarna sam jedino kad razgovaram sa sobom. Pošto niko ne očekuje  parlamentarnost od mene dolazi do neprijatnih pauza. Sad sam počela da radim na otklanjanju neprijatnih pauza.
Pročitala sam davno mudar savet. Učite podučavajući. Podučavam svoju decu a onda učim od njih.
Koliko možemo naučiti! Sve ono što smo kao deca znali pa zaboravili i mnogo više od toga. Slušajmo pažljivo svoju decu.
Moja dobra prijateljica uskoro puni deset godina. Znamo se od njene pete. Pored pameti i lepote, ima onu najlepšu osobinu svojstvenu deci -iskrenost.
Kao i sva deca u svetu od rođenja je upućena na internet i mobilni telefon te poznaje  muziku, modu, šminku, serije...
Kad pitam odrasle za mišljenje o izgladu, uglavnom me pohvale. Neki zaista tako misle a neki idu linijom manjeg otpora. Neće da se „zameraju“.
„Farbala si se?“
„Jesam ali je frizer dodao malo više grafita pa sa tamnija. Ispraće se posle tri pranja.“
„Nije ti lepo tako zelenkasto.“- kaže ona meni gledajući me u oči i ne trepće.
Odrasli su rekli da mi je boja odlična. Bele laži? Sve jedno im je.

by Dragan Đurđević


„Da li znaš koliko je sati?- pitala me je jedne subotnje večeri dok sam bila kod njih u gostima.
„Pola jedan je dušo.“- odgovaram nehajno. Subota veče je, nigde ne  žurimo.
A kad ti misliš da ideš kući? Meni je sutra važan dan sa tatom. On  samo nedeljom ne radi. Mi subotom spavamo zajedno i čita mi priče pre spavanja.“
Zavladala je tišina koju sam prekinula eksplozijom smeha. Njeni roditelji su ćutali. Ne kažem da su me trpeli jer je i njima prijalo druženje. Zaboravili su na porodični ritual. Ili im je bilo neprijatno da kažu da dete nestrpljivo čeka.

Neka deca su naučena da nije lepo biti toliko iskren čak i po cenu da razočarani, bez tate i  bez priče odu na spavanje. Neka su neiskvarena i kažu ono što misle, ne želeći da se odreknu svojih navika zbog lažnog obzira.
Iako me pre nje nikada niko nije pitao kad ću otići već jednom i dati kući mira, od tog trenutka sam je još više poštovala i  bila oduševljena stavom  petogodišnje devojčice.
Od tada, kad  god dođem kod njih  na kafu, obe pogledamo na sat i ja u šali kažem:
„Ti znaš da je moj termin do pola jedan?“
Ona je u međuvremenu srećno prerasla bajke za laku noć i prestala da spava sa tatom subotom uveče, pa joj je sve jedno koliko je sati.
Nasmeši se, priđe i poljubi me i  kao neka starica kaže:
„Sedi slobodno koliko želiš. Odoh ja da spavam. Sutra sam prva smena u školi.“
„Laku noć dušo.“
Ostani takva. Ne propuštaj svoje trenutke radosti. Možda te mnogi zbog toga neće voleti, ali ćeš ti biti svoja i srećna pa nećeš žaliti zašto nisi a mogla si. Uvek će biti dovoljno onih koji ćete volete baš takvu. Iskrenu.

Irena Ranđel- ulje na platnu  - Bogorodica sa Isusom i anđelima


„Decu volite naročito jer su bezgrešna kao anđeli i žive radi očišćenja srdaca naših, kao neki putokaz za nas. Teško onom ko uvredi dete.!“
 F.M. Dostojevski

Коментари

  1. Велики пољубац за малу паметницу, а теби још већи поздрав што си ме подстакла на размишљање овим текстом. Морам и ја преипспитати своје понашање ;)

    ОдговориИзбриши
  2. Molim i u njeno i moje ime. Čast mi je što Vas je tekst podstakao . Hvala!

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови